Došlo je vrijeme za koje se nama osmašima činilo da nikada neće doći. U jednom smo trenutku maleni prvašići koji skakuću po dvorištu škole sa školskim torbama koje su veće od nas, a onda kao da smo samo okom trepnuli već smo na kraju drugog polugodišta osmog razreda te blijedo buljimo u ekran pokušavajući zapamtit svoju CARnet lozinku.
Makar se mnogi od nas zaista trude to sakriti, rekla bih da smo, ispod svog tog uzbuđena i radoznalosti, svi duboko prestravljeni. Ma koliko god ti jesi društvena osoba i voliš promjene, negdje ispod svega toga i ti se bojiš da se nećeš uklopiti. Ma da, u školi nam svi učitelji melju kako je srednja škola teška, kako ćemo morati jako puno učiti i bla, bla, bla tako dalje.
No, je li to zaista na vrhu popisa naših novosrednjoškolskih briga? Naravno da nije. Želimo se uklopiti. Želimo biti prihvaćeni i željeni. Pa nismo glupi, znamo da je srednja škola jedna potpuno nova razina života i da ćemo se morati zaista potruditi kako bi sve došlo na svoje mjesto, svjesni smo toga da ćemo se morati uozbiljiti, učiti i možda zaista svako toliko zamijeniti jedan subotnji izlazak nad knjigom, ali uz društvo je to sve puno jednostavnije. Stoga naravno da nam je to prioritet.
Dvadeset stranica za naučiti iz povijesti, sama? Nema teoretske šanse, nazvat ću prijatelje i skupa ćemo ponavljati. Ulazim u razred i shvatim da mi je prvi sat matematika, a iz nje smo imali zadaću. Je li zadaća napravljena? Nije. Mogu li mi prijatelji pomoći po tom pitanju? Mogu. Shvaćate li što vam želim reći? Sve strašno postaje manje strašno uz prijatelje, potporu i trud. Dvije glave su bolje od jedne. Makar ništa od toga nije kraj svijeta , za nas se čini kao da je. Povratka nema, možemo samo gledati ravno naprijed, naprijed u sva nova prijateljstva koja ćemo sklopiti, u sve ljubavi koje ćemo doživjeti, u sve muke i veselje koje nam nova škola donosi.
Od srca vam poručujem da ne dramatizirate. Niste sami u ovome, svatko je ovo već prošao, prolazi ili će tek proći stoga zasigurno imate nekoga tko će se suosjećati s vama i biti tu za vas.
Glave gore, smiješak na lice i svu sreću vam želim, dragi budući srednjoškolci.
Paola Račić, 8.a
