Gradski LiDraNo 2020.
Kasna noć. Mir i tišina. U sobi prolazni šum koji se hvata po sobnim kutovima sa svih strana. Samo san i ja.
Bila je to noć u kojoj sam sanjala nezaboravan san, dobar i loš istovremeno. Sjedila sam u malom restoranu za tužnim i minijaturnim stolom obavijenim čistom srećom. Dok sam sjedila imala sam zatvorene oči i zamišljala sam djeda i baku koji nisu više tu, kako mi prilaze. Približavali su mi se s najvećom nježnošću i najtoplijim osmijehom na licu koje nisam vidjela nikada u životu. U tom trenutku moje srce je kucalo jače od kazaljke na satu, ali sreća nije dugo trajala. Odjednom su se počeli okretati unatrag, a iza njih je svjetlucala dugačka crta koja je označavala granicu drugog svijeta iz kojeg se nitko ne vraća. Suze su odjednom samo krenule poput vodopada punog kristalnih kapljica. Sve je bilo tako tužno i neistinito. Poput sna koji ne postoji.
Kad god ih sretnem u svom snu, u meni nema tuge, već radost što ih mogu vidjeti i osjetiti bar na trenutak. U mojem srcu bit će zauvijek.
Avina Hodža, 8.a
mentorica Karla Virgilio, prof.
Kenan Čavalić
