Školski LiDraNo 2020.
Vrijeme je okrenulo stvari, ali sad ćemo ih probati vratiti kako su i bile, prije neviđene avanture.
Bilo je to jednog jutra. Probudila sam se i pospano došetala do ormara. Kad sam ga otvorila, bio je pun cool odjeće. Ostala sam začuđena jer se ne sjećam da sam uopće kupila tu odjeću. Ah, možda mi ju je mama kupila da me iznenadi pošto mi se bliži rođendan. Kad sam uzela odjeću i okrenula se, ostala sam u šoku. Moja soba je izgledala kao da su kroz nju prošla dva tornada. Pomislila sam da je moj brat nešto tražio sinoć, pa je zaboravio vratiti stvari na svoje mjesto. Požurila sam u kupaonicu u nadi da mi brat nije budan ili da me nije preduhitrio. Naravno da sam se nadala da nije budan, ali svaki dan me iznenadi. Moj mlađi brat se ustaje, kako moja mama zna reći, „kao vještica“. Uvijek se ustaje prije svih, ali ovo jutro nije. Mama i tata su otišli na posao, a moj je brat i dalje spavao. Njegova soba je bila točno do kupaonice, dok je moja bila udaljena otprilike 5-10 koraka. Zato je on skoro uvijek prvi bio u kupaonici. Ali ovo jutro nije bilo kao svako „obično“ jutro. Ovo jutro se po nečemu razlikovalo. Imala sam jako loš osjećaj. Morala sam probuditi brata, inače bismo zakasnili na bus. Prvo sam ga probudila i spremila mu doručak samo jer se uvijek vuče po kući. Mama nam je pripremila marendu, pa sam mu marendu stavila u torbu. Pfiju, trebala bih dobiti nagradu za najbolju sestru. Kad je izašao iz sobe, nosio je izglačanu košulju i traperice. Bio je sav ljubazan i drag prema meni. Ovo se nije događalo svaki dan. Dok je moj brat doručkovao, ja sam sjedila na kauču slušajući glazbu. Nešto nije bilo u redu. To je jedina stvar koja sam to jutro znala.
U školi je bilo čudno. Svi su bili ljubazni. Čak i moj razred. Mislila sam da je samo meni čudan dan. Svi su me izbjegavali i gledali me čudno. Kad bih pokušala i s kim razgovarati, svi su mi davali kratke odgovore i spuštali glave. Bilo je kao da sam s vanzemaljcima. Jednostavno sam imala osjećaj kao da sam u drugoj dimenziji.
Jedva sam čekala da nastava završi, jer me je nešto privlačilo prema knjižnici. Nakon što sam ušla u knjižnicu, knjižničarka je bila začuđena što sam ondje. Postavljala mi je čudna pitanja, a meni nije bilo jasno jer sam jučer s njom jedan cijeli sat pričala s njom o knjigama. Nakon što je završila s ispitivanjem, odlučila sam se izgubiti među policama. Ionako sam nastavu završila prije brata. Sve police i knjige na njima sam znala napamet. Eto koliko sam vremena provodila u knjižnici. Police su mi uvijek bile kao labirint, izgubiš svoj put prema vanjskome svijetu, ali pronađeš sebe. Zbog toga su me fascinirale knjižnice. Ostavila sam torbu ispred polica, samo da je ne izgubim. U tom trenutku me nije bilo briga niti za društvene mreže niti za mobitel. Sad sam samo htjela da ova noćna mora završi.
Nakon poštenih 2 sata vratila sam se na Zemlju. I dalje sam bila u školi, a i dalje sam čekala brata da završi. U ta 2 sata sam pronašla neku jako čudnu knjigu. Na njoj je pisalo: „Prelazak u drugu dimenziju“. To je bilo nešto najčudnije što sam vidjela. Ali, sjetila sam se da sam je jučer vidjela i da mi se činila ne zanimljivom, ali danas me nešto vuklo ka njoj.
Bila sam začuđena. Kako to da postoji knjiga u mojoj knjižnici a da je ja nisam pročitala? Nije moguće. To ne postoji. Ili možda postoji?
Bila je stara, ali izgleda da ju je netko već koristio. Prašina je bila obrisana. Kad sam je otvorila unutra je bilo nešto kao upozorenje. Ali ups! Čula sam zvono, što je značilo da je mom bratu nastava gotova. Začuđeno me je pogledao jer sam ga čekala. Odlučila sam da se neću prepirati s njim.
Kad sam došla kući, sjetila sam se da sam šiknula onu knjigu u torbu. Izvadila sam je i otvorila. Unutra je bilo nešto kao upozorenje. Pisalo je:
„Koristiti na vlastitu odgovornost.“
Bojala sam se, ali znatiželja je prevagnula. Prva stranica je bila na nekom drugom jeziku. Mislim da je to bilo latinski. Nisam ga mogla pročitati, ali izgledalo je kao još jedno upozorenje. Nisam se htjela zezati s vremenskim kontinuumom.
Nakon te stranice je išla čarolija. Nisam je mogla koristiti jer nisam vještica. Ali, kad sam izgovorila čaroliju naglas, knjiga je zasvijetlila. Brzo sam je zatvorila i bacila na krevet. Nisam znala što sam rekla, ali znala sam da nisam trebala.
Sjetila sam se da sam tu istu stvar napravila i jučer.
Otvorila sam ormar i shvatila da tu nema moje odjeće. U sobi nije bilo moje police s knjigama. Ovo je bila soba neke neuredne tinejdžerice, ali to nisam bila ja. Sjela sam za laptop i vidjela da slušam glazbu koju nikad ne bih slušala. E-dnevnik je bio pun jedinica i neopravdanih izostanaka. Zar je moguće da sam otišla u drugu dimenziju?
Dokaza je bilo sve više i više. Ovo nije bio moj svijet. Morala sam se vratiti tamo gdje pripadam.
Ključ za povratak bio je u knjizi koja me, svakom sekundom, sve više i više plašila.
Emina Hadžić, 7.a
mentorica Maja Radolović-Čalić, prof.
Kolaž fotografija Emine H. iz arhive školske knjižnice
